Pogrešan izbor

Sreten Ćirković

Pogrešan izbor

(Апологија једног бандита)

Falsche Wahl: Apologie eines Banditen

„Ich fuhr Motorrad, schnell, wahnsinnig schnell. Aber nicht, weil ich wahnsinnig bin.“

Der erste Satz des Buches, aus dem Serbischen übersetzt

Die autobiografische Beichte eines Mannes, den Interpol zu den Pink Panthers zählt. Geschrieben in einer Gefängniszelle und hinausgeschmuggelt, ein paar Seiten auf einmal.

Versand inklusive. Lieferung in 3–7 Werktagen.

Weder Bösewicht noch Held.

Pogrešan izbor (Falsche Wahl) ist die autobiografische Beichte eines Mannes, den man als Pink Panther kennt. Aus eigener Erfahrung erzählt er von Verbrechen, Adrenalin, Freiheit, Familie, Glauben und den Folgen der eigenen Entscheidungen.

Der Autor zeigt sich weder als klassischer Bösewicht noch als Held, sondern als Mensch voller Widersprüche: intelligent, belesen und witzig, und doch jemand, der einen Weg wählte, der ihn am Ende ins Gefängnis führte. In Geschichten aus seinem Leben und Blicken auf die Gesellschaft versucht er zu erklären, wie Menschen ihr Handeln rechtfertigen und wie die Grenze zwischen Richtig und Falsch verschwimmt, sobald man eine gute Ausrede gefunden hat.

Das Buch kehrt immer wieder zu einer Frage zurück: Wie sehr bestimmen uns unsere Entscheidungen, und wie sehr Zufall, Umstände und der Moment, in dem wir beschließen, vom eigenen Weg abzubiegen?

„Er ist ein Bandit mit einer gewissen „Raffinesse“, aber auch ein Mann mit Kodex, der sich seiner falschen Entscheidungen voll bewusst ist.“

Nenad Simić, aus dem Vorwort

An den wichtigen Kreuzungen des Lebens gibt es keine Wegweiser.

Aus dem Epilog

Der Wegweiser auf dem Umschlag hat fünf Schilder. Wählen Sie eines und lesen Sie, wohin es den Autor geführt hat.

Lak put

„Damals wusstest du nicht, dass Abkürzungen auf Abwege führen.“

Ein alter Mönch, Prolog

Novac

„Diamanten sind unvergänglich, aber für ein gutes und sinnvolles Leben braucht man sie nicht.“

Srećko, zitiert von Nenad Simić im Vorwort

Moć

„Man sollte nie alles tun, was man kann, wenn es nicht richtig ist.“

Die Lektion des Vaters, zweiter Teil

Poštenje

„Der Abenteurer und ewige Adrenalinsüchtige machten aus ihm einen ehrlichen Räuber.“

Nenad Simić, Vorwort

Sloboda

„So brachen wir zu einer Reise auf, die etwa fünfzehn Tage dauern sollte. Für mich dauerte sie achtunddreißig Monate.“

Genf, 2013

Ein Mann, den Interpol zu den Pink Panthers zählt, zitiert Pekić, Prévert, Tin Ujević und das Johannesevangelium. Er fährt ein Tausend-Kubik-Motorrad mit bis zu 300 km/h, und sein Ziel ist ein Kloster.

Zitate aus dem Serbischen übersetzt.

Eine Saga von Schmerz und Rock ’n’ Roll

Der Autor warnt, dass er nicht der Reihe nach erzählt. Hier stehen die Episoden in der Reihenfolge, in der sie geschahen.

  1. Ibar-MagistraleProlog

    Motorrad, Kloster und Messers Schneide

    Früh am Morgen wärmt sich im Hof ein „Biest mit tausend Kubik“ auf. Er sucht auf der Serbienkarte ein Kloster aus und fährt mit irrem Tempo hin. Im Gras vor der Kirche, den Helm unter dem Kopf, fragt er sich, warum ihn etwas treibt, auf Messers Schneide zu leben.

  2. ValjevoDie Siebziger

    Duett mit Zdravko Čolić

    Ein Junge aus Mionica singt im Haus der Volksarmee „Jedna zima s Kristinom“ mit dem größten Star des jugoslawischen Pop. Sein Vater, der Offizier, bei dem Čolić Wehrdienst leistet, weigert sich, das zu „regeln“: Erst soll Čolić den Jungen singen hören.

  3. Valjevo, ein KioskAnfang der Achtziger

    Belgrader Ganoven-Vehikel

    Er kauft dem Vater die Sonntagszeitungen und liest selbst die Polizeiberichte. Ein Name taucht immer wieder auf: Dušan Prelević Prele. Als Prele im Interview sagt, BMW stehe für „Beogradsko Mangupsko Vozilo“, Belgrader Ganoven-Vehikel, beginnt eine lebenslange Bindung an die bayerische Maschine.

  4. Genf, Champ-Dollon2002

    Ein Handy in der Gitarre

    Der erste Juli, halb acht morgens: Festnahme. Sein Zellengenosse D., ein Ganove aus Zemun, versteckt seit Jahren ein Handy in einer Gibson-Akustikgitarre, und darüber wird ein Fluchtversuch organisiert. Jahre später erklärt er Vlado Georgiev, D. und er hätten „zusammen studiert“.

  5. Belgrad, Straße des 27. MärzSpätsommer 2007

    Rückwärts im Wolkenbruch

    Gegen Mitternacht, Wolkenbruch. Ein Mann mit langen Haaren fährt ohne Licht Fahrrad und sieht Dado Topić sehr ähnlich. Der Autor legt den Rückwärtsgang ein und fährt neben ihm her, das Fenster offen, während sie sich unterhalten.

  6. KopenhagenSommer 2008

    Schizophrenie nach Lehrbuch

    Nach einem gescheiterten Juwelierraub simuliert er paranoide Schizophrenie, genau nach dem Lehrbuch der klinischen Neuropsychiatrie von Prof. Jovan Marić. Er besteht den Rorschachtest und das Elefantenpuzzle und verlässt die Psychiatrie durch einen Schnitt im Zaun, mit Hilfe seines verstorbenen Freundes Prota.

  7. Genf, Rue du Rhône2013

    Ein leichter Job

    Ein Anruf aus der Schweiz: „ein leichter Job“. Dem Vater, der im Militärkrankenhaus liegt, verspricht er, in drei, vier Wochen zurück zu sein. Dann kommen der Logistiker Monsieur Jacques, Schweizer Streifen, pünktlich auf die Minute, und Eni, eine Studentin der Kunstgeschichte. Den Vater wird er nie wiedersehen.

  8. Düsseldorf2024

    Ein Manuskript aus der Zelle

    Sonderabteilung, besondere Maßnahmen, keine Bücher, kein Besuch. Alle paar Tage verschwinden die beschriebenen Seiten aus der Zelle und gelangen über geheime Kanäle nach Belgrad. So entstand dieses Buch. Die ersten Seiten schrieb er schon 2021 in der Belgrader „Specijala“.

In diesem Buch begegnen Sie auch Zdravko Čolić, Vlado Georgiev, Aca Lukas, den Modelsice, Dado Topić…

Ins Buch schauen

Das Vorwort, der Prolog und der Anfang des ersten Teils, genau so, wie sie im Buch stehen.

Die Leseprobe ist auf Serbisch, in der Sprache des Buches.

Prolog

Vozio sam motore brzo, ludački brzo. Ali ne zato što sam lud. U tim momentima, pogotovo onim koji su bili na ivici smrti (kada vozite motor brzinom 200–300 km/h, teško da biste preživeli sudar), osetio bih da pripadam, ne samo ovoj zemlji i trenutku vremena u kojem sam, već da sam deo kosmosa, večnosti, univerzuma. Sličnu percepciju doživeo bih i u crkvi i na samo još jednom mestu. Na sva tri mesta čoveka zapljuskuju erosna energija i uznosi i povezuje se sa svemirom. Tako je bar kod mene. Jedina razlika bila bi u tome što na motoru kroz krv šiklja adrenalin izmešan sa serotoninom, a u crkvi doživljavaš spokoj, milinu i mir. Na onom trećem mestu sve je izmešano i ulepljeno zajedno.

Buch bestellen

Erstausgabe, Auflage 1.000 Exemplare. Endpreise inklusive Versand.

Währung

Taschenbuch

24 €

270 Seiten, Softcover. Eine begrenzte Zahl von Exemplaren hat der Autor signiert; solange der Vorrat reicht, ohne Aufpreis.

  • Versand inklusive. Lieferung in 3–7 Werktagen.
  • Versand aus der EU, ohne Zoll.

Signierte Exemplare übrig: 100

E-Book

8,90 €

PDF und ePub für Handy, Tablet, Kindle und Computer.

  • Der Download-Link kommt direkt nach der Zahlung per E-Mail.
  • Derselbe Text wie im Taschenbuch.

Das Buch ist auf Serbisch (lateinische Schrift) geschrieben.

Kartenzahlungen laufen über Stripe. Ihre Kartendaten sehen und speichern wir nicht.

Ihr Land ist nicht dabei? Schreiben Sie uns an info@pogresanizbor.com.

Sreten Ćirković

Sreten Ćirković auf einem Platz, Tauben landen auf seinen Armen.

Geboren 1969 in Mionica, aufgewachsen in Valjevo. Ende der Achtziger trainiert er im alten Radnički-Club im Belgrader Viertel Crveni krst. Die Sondereinheit von Interpol führt ihn als bekanntes Mitglied der „nicht existierenden, aber so wirkungsvollen“ Pink-Panther-Bande.

„Freisinnig gebildet, belesen und wortgewandt, hätte er mit seinem Verstand und seiner Beobachtungsgabe die Spitze ehrlicher Laufbahnen erreichen können“, schreibt Nenad Simić.

Pogrešan izbor schrieb er im Gefängnis, in Belgrad und in Düsseldorf.

Impressum des Buches

Verlag
Ostan, Mionica
Lektorat
Milan Lazović
Korrektorat
Marija Vasiljević
Illustration
Idee Nikolas Ćirković, Umsetzung Florian Krevet
Redaktionelle Mitarbeit
Danijela Petrović
Druck
Valjevo Print, Valjevo
Umfang
270 Seiten, 20 cm
Auflage
1.000
Jahr
2026

Fragen

Wann kommt das Buch an?

Serbien: 2–4 Werktage. Bosnien und Herzegowina, Montenegro und Nordmazedonien: 4–10 Werktage. Kroatien, Slowenien und die übrige EU: 3–10 Werktage, Versand aus der EU ohne Zoll. Schweiz, Norwegen, Island, Liechtenstein und Vereinigtes Königreich: 4–10 Werktage.

Wie kann ich bezahlen?

Mit Karte (Visa, Mastercard, Maestro), Apple Pay oder Google Pay, und mit PayPal, wenn Sie in Euro oder Franken zahlen. Die Zahlung läuft über Stripe. Bei Lieferung nach Serbien ist auch Nachnahme möglich.

Ist der Versand inklusive?

Ja. Der angezeigte Preis ist der Endpreis. Bestellungen in EU-Länder verschicken wir aus unserem Lager in der EU, daher fallen bei der Zustellung keine Zollgebühren an.

Was bekomme ich beim E-Book?

Direkt nach der Zahlung erhalten Sie eine E-Mail mit dem Download-Link für zwei Formate, PDF und ePub. Der Link gilt 30 Tage und erlaubt bis zu 5 Downloads.

Kann ich es auf dem Kindle lesen?

Ja. Senden Sie die ePub-Datei mit Amazons Dienst „Send to Kindle“ an Ihren Kindle, dann erscheint das Buch in Ihrer Bibliothek.

Sind die Exemplare wirklich signiert?

Ja. Eine begrenzte Zahl von Exemplaren hat der Autor signiert. Solange der Vorrat reicht, verschicken wir das Taschenbuch signiert, ohne Aufpreis. Wie viele noch da sind, sehen Sie bei der Bestellung.

In welcher Sprache ist das Buch?

Auf Serbisch, in lateinischer Schrift. Wir denken über Übersetzungen nach; hinterlassen Sie unten Ihre E-Mail, und wir melden uns, wenn eine erscheint.

Kann ich das Buch zurückgeben?

Das Taschenbuch können Sie innerhalb von 14 Tagen nach Erhalt zurückgeben. Das E-Book kann nach dem Download nicht zurückgegeben werden. Einzelheiten stehen in den Verkaufsbedingungen.

An wen wende ich mich?

Schreiben Sie uns an info@pogresanizbor.com.

Nürnberg, März 2026. Sein letztes Wort vor Gericht:

Bereue ich? Nein, ich bereue nicht – ich habe bereut.

In der Sprache der Grammatik ist Bereuen ein Komma und Bereut-Haben ein Punkt

Aus dem Epilog, aus dem Serbischen übersetzt
24 €

Die Leseprobe ist auf Serbisch, in der Sprache des Buches.

Predgovor

Život kao klatno smrti

Sretenu Ćirkoviću Srećku pripada zaluga što je tokom godina svog slobodarskog života uspeo da na nesvakidašnji način „približi“ jedan velegrad i jednu varoš – Beograd i Mionicu. Put između njih, koji iznosi „tričavih“ devedeset kilometara, prešao je „punim gasom“ za trideset i tri minuta pred nekolicinom začuđenih svedoka. Izazivač sudbine i večiti tragač su se udružili, a hazarder u duši i zavisnik od adrenalina su bar na kratko dobili svoje smirenje.

Autora knjige koja se nalazi pred Vama, čitaocima različitih društvenih statusa, kulturoloških interesovanja i životnih opredeljenja, upoznao sam krajem osamdesetih godina proteklog veka. Od toga pa do danas prošle su skoro četiri decenije. Na kolektivnom i individualnom nivou egzistiranja ovo vreme je određeno različitim događajima, od kojih bi se poneki mogli smatrati i svojevrsnim „isečcima naše stvarnosti“.

Dinamični događaji koji na različite načine oblikuju i kreiraju karaktere pojedinaca skoro uvek bude pažnju okoline. Takav je slučaj i sa autorom knjige, poznatim Pink Panterom, koji nam iz ozloglašenog i strogo čuvanog zatvora saopštava deo svoje turbulentne životne ispovesti. Na iskren i neposredan način on nas upoznaje sa svojom prirodom koja nikada ne miruje, sa svim zapljuskujućim „talasima i burama“ kao i sa svim svojim pogrešnim izborima. Stojeći na vetrometinama događaja i na temeljima svojih uverenja, ne libeći se i ne izmičuči pred sudom javnosti, on nam prezentuje priču o preživljenim ožiljcima i opomenama. Uprkos zatvorskim rešetkama i pogrešnim izborima koji su ga zapravo tu i doveli, on nepokolebljivo kliče u slavu života.

Sa Srećkom Ćirkovićem upoznao sam se na beogradskom Crvenom krstu, gde je povremeno svraćao u S. D. Radnički. U istoriji i hronologiji sportskih zbivanja Radnički na Krstu oduvek je važio za mesto tradicije, poznato po izuzetnoj sportskoj eliti. Budući da je predstavljao „srce“ Crvenog krsta, u njegovoj su se blizini često skupljali i svoju snagu odmeravali momci „tvrdih pesnica“. Tokom tog vremena Srećka su privlačili različiti treninzi borilačkog i kondicionog sadržaja i ta sklonost se zadržala do današnjih dana. Ponekad je navraćao samo da oseti onaj prepoznatljivi miris i znoj koji se decenijama upijao u zidove „starog Radničkog“, ili da se sretne sa nekim od brojnih poznanika. Kako je uvek bio u žurbi i stalnoj akciji, nakon toga bi se izgubio u samo njemu znanom pravcu.

U godinama koje su usledile povremeno smo se viđali, najčešće u društvu naših zajedničkih prijatelja. Naravno, bilo je i odvojenih trenutaka gde bismo nasamo popričali, što je ponekad znalo da traje satima, jer je njegov duh oduvek bio višedimenzionalan i radoznao. Prelazili smo sa teme na temu, a razgovore bi uglavnom završavali ponekim kondicionim ili borilačkim treningom.

Jasno je da je Srećkova ličnost spoj neobičnih krajnosti. Ima tu „svega i svačega“, međutim, iako se možda na prvi pogled može steći utisak prividne haotičnosti, istina je ipak drugačija. Sve je kod njega uredno složeno, kao po folderima, čak i više od očekivanog. Liberalno obrazovan, načitan i elokventan, svojim intelektom i logikom zapažanja mogao je da se ostvari na samim vrhovima poštenih građanskih karijera. Međutim, avanturista i večiti zavisnik od adrenalina napravili su od njega poštenog pljačkaša, koji i sada zbog svojih krimogenih aktivnosti izdržava terete višegodišnje robije. „Dijamanti su večni“, poručuje Srećko, poput naziva kultnog filma sa Seanom Conerryjem, „ali ipak vam za dobar i osmišljen život nisu neophodni“. Sada, u godinama iskustva tako poručuje, ali sasvim je sigurno da nije tako oduvek mislio. Kao mlad jurio je svoj „poziv“ svuda po svetu i dokazivao se svojim „umećem“ pljačkajući po velikim svetskim metropolama. Ili je možda taj „poziv“ jurio njega i na kraju ga sustigao. Ko je koga u stvari tu izabrao? Šta je starije kokoška ili jaje?

Bilo kako bilo, ponekad se čoveku ukazuju ukrštene staze koje ga tegobno vuku čas s jedne, a čas sa druge strane, a ono s čime se tamo susreće su kao po nepisanom pravilu različiti oblici dobra i zla koji zajedno trče. Poneki na tim stazama borave samo misaono, dok su neki prisutni i sa konkretnim delima. Čovek se poput iznemogle skitnice može rukovoditi odabirom pogrešnih izbora plaćajući za to svakim korakom visoku cenu.

Kao internacionalni pljačkaš i lovac na dijamante, slojevit i kompleksan kao ličnost, Srećko se provlačio između „dobra i zla“ čineći i ono što treba i ono što ne treba.

Mnogi „od onih časnih“ koji se diče poštenjem i svojim funkcijama zarad interesa bi „zabili nož u leđa“ prijateljima i svojim bližnjima. S druge strane, Srećko bi u trenu dao „ruke i noge“ za svoje prijatelje, a verovatno u određenim situacijama čak i za one koje uopšte ne poznaje. Ima li veće žrtve i veće vrednosti od ove? E to je zapravo on, u celovitoj kompleksnosti sopstvenog bića, i to je osnovni razlog što pišem ove redove namenjene njemu. Jeste bandit sa izvesnom dozom „prefinjenosti“, ali je i čovek kodeksa u potpunosti svestan svojih pogrešnih izbora.

Nenad Simić

autor knjiga: „Samuraji – Odjeci ratničkog sna“ i „Duhovi srbalja“

nosilac visokog majstorskog zvanja u karateu – 7. dan

Svaka sličnost sa stvarnim događajima namerna je. Svaka sličnost sa licima iz stvarnog života uglavnom je slučajna. Sem u slučaju autora.

Ako bi ovaj tekst samo za jednog mladog čoveka bio njegov „put za Damask“, onda nije uzalud napisan.

Prolog

Vozio sam motore brzo, ludački brzo. Ali ne zato što sam lud. U tim momentima, pogotovo onim koji su bili na ivici smrti (kada vozite motor brzinom 200–300 km/h, teško da biste preživeli sudar), osetio bih da pripadam, ne samo ovoj zemlji i trenutku vremena u kojem sam, već da sam deo kosmosa, večnosti, univerzuma. Sličnu percepciju doživeo bih i u crkvi i na samo još jednom mestu. Na sva tri mesta čoveka zapljuskuju erosna energija i uznosi i povezuje se sa svemirom. Tako je bar kod mene. Jedina razlika bila bi u tome što na motoru kroz krv šiklja adrenalin izmešan sa serotoninom, a u crkvi doživljavaš spokoj, milinu i mir. Na onom trećem mestu sve je izmešano i ulepljeno zajedno.

Mogu reći da sam bio zavistan od takve energije. Morao sam uzeti svoju dozu. I to sam radio često spajajući motor i crkvu, a ponekad i ono treće. Ustajao bih rano ujutru, oblačio opremu za vožnju u svom fazonu i, dok se napolju greje zver od hiljadu kubika i od nekih 170–180 konja, tražio bih na karti Srbije manastir ili crkvu prema kojoj ću se uputiti tog jutra. Mašina u dvorištu prede dostižući radnu temperaturu, a ja stavljam pojas, biram kacigu i jaknu i molim se Bogu Gospodu da me sačuva od velikih iskušenja tog dana. Sledi vratolomna vožnja (o, koliko sam motora izlomio, samo da znate) do određene crkve ili manastira (nekada udaljenim i po 200–300 km) koje neću opisivati. A kad dođem, budem toliko iscrpljen da jedva skinem kacigu pre nego što sednem, ili čak legnem, na travu porte. Tada me stigne i oblije energija mesta na kojem pomalo vlada sila Svetog Duha, pa doživim obično drvo ili parče neba veličanstveno i postanem duboko povezan sa prirodom. U tom spokoju po mojoj glavi počinju da lutaju pitanja. Zašto mene koji uživam u milini izazvanoj pogledom na svetinju pred kojom se nalazim i upijam Božju blagodat kroz vedro nebo, lepotu svakog livadskog cveta, cvrkut štiglića, dodir obične trave na kojoj ležim sa kacigom pod glavom; dakle, zašto mene nešto (ili neko?) tera da živim život na oštrici brijača? Zašto me privlači ganjanje ovog motora brzinom 200–300 km na sat po Ibarskoj, i ganjanje sa milicijom po divljem zapadu. Možda najbolji odgovor dao mi je jedan stariji monah. Posle mog monologa o životu koji je u raskoraku sa onim što sam hteo živeti, ovako mi je rekao: „Po svetlom si ti putu hodio, jasnom i čistom, punom Sunca. Išao si ka svom cilju, da kažemo da je to jedna palata na brdu, doduše malo podalekom, ali dostižnom. Ti si hodio, svetlo te vodilo, znao si gde ideš. Međutim, video si i neku gustu šumu koja je mimo puta. Ti, pametan kakav vidim da jesi (i danas se pitam beše li to sarkazam), izračuna da ćeš njome stići mnogo brže do palate. Videlo se da je to moguća prečica. Tad nisi znao da prečice vode na stranputice. Mogao si brzo da se opasuljiš. Dakle, uđe ti u šumu. Na početku bi ti prijatno i lepo. Hladovina, a nema puno mraka. Tu i tamo prhne neka ptičica, protrči sitno zverče, blizu žubori i neki potok… ma idila. I ti sve dublje zalaziš. Ne primetiš da ’ladovina postaje tama, skoro pa mrak. One sitne dopadljive zverčice nestaše. Sad se oglašavaju vuci, medvedi se čuju i riču divlje svinje. Beži nazad! Beži nazad dok se još nazire ono svetlo i dok još možeš da se vratiš na put. Tako bih ti rekao da sam bio tu. Al’ nisam. A ti, ti, ponesen taštinom, kažeš samome sebi – a, to ti samo misliš da je tako. U stvari zajah’o te lukavi rogonja, pa ti veze u uvo: ‚pametan sam, hrabar sam, umem da se snađem, naći ću ja stazu ovde, nisam lud!‘ I, prevari te, crni sine! Ne pomišljaš da se vratiš na svetlo dok još vidiš. Al’ ne pomišljaš ni da ćeš po mraku da se batrgaš, da u toj šumi možeš da natrčiš na divlje zveri koje će da te rastrgnu ili na vrzinu, na jendek neki u kom obe noge mo’š da slomiš, pa da se tako slomljen vučeš po mokroj travurini, u živo blato da upadneš i na kraju u očaju koji će te snaći, i dušu da izgubiš. A trebao si se samo okrenuti i vratiti na svetlo.

Jer je jedan put, istina i život, a to je ono svetlo:

‚Svetlost svetli u tami i tama se ne obuze!‘ (Jovan, 1.5)

Jel tako rođeni, zar to ne bi bilo lakše?“

Pred vama je deo priče iz tame jedne „šume“.

Ova priča će ići anahrono jer to što sad čitate nije početak. Početak je napisan u takozvanoj Specijali – Okružnom zatvoru Suda za organizovani kriminal u Beogradu – tokom šest meseci koje sam tamo proveo zbog… videćete zbog čega. Na to parče mog života naići ćete kasnije, a sada ću vam ispričati šta se desilo 2013. godine.

Pravi početak bi ova saga o bolu i rokenrolu, sreći i nesreći porodice, akcijama i atrakcijama moje malenkosti – koju, usput budi rečeno, njuške iz Interpolovog specijalnog odeljenja za nepostojeću, a tako efektnu bandu Pink Panter tretiraju kao poznatu i zaje*anu – imala u 1993. godini. Ali ako bih krenuo od prapočetaka, ko zna u koji žanr bismo skliznuli, a nas zanima akcija. Zato pustite plejlistu Djanga Reinhardta i zavrtimo ciganski ringišpil mog sećanja u 2013. godinu.

I

2013.

U januaru mi pasoš oduzima smeće Z. T, koje vrši dužnost sudije na moju nesreću, mislim korumpiranog sudije u beogradskoj Palati pravde. To je jedan od njenih koraka napravljenih radi oslobađanja dede koji me zamalo ubio svojim prolaskom kroz crveno svetlo na beogradskoj aveniji. Život je izgubio moj suvozač na motoru.

U februaru mog dobrog, karakternog i pravednog oca, penzionisanog pukovnika JNA, smeštamo na VMA zbog one najgore dijagnoze.

Par dana posle toga dobijam poziv iz Švajcarske:

„Drug, ima ovde jedna laka radnja, čuke tri-četiri konja franaka, znam sve detalje. Dolaziš?“

„Naravno da dolazim!“

Pozdravljam se sa ocem uz obećanje da se brzo vraćam. Najdalje za tri ili četiri nedelje. Tako je trebalo biti po mom planu, ali nažalost nije bilo. Tada nisam ni slutio da oca vidim poslednji put.

Neverovatno je kako jedna mala grudva bačena na padinu kojom ste izvodili razne slalome i vratolomne spustove pokrene lavinu koja vam napravi dar-mar od života. Posle, neko se iskopa, a neko ostane tropa – zauvek. A i ako se izvučeš, uvek ostane ponešto zbog čega te savest grize kao Baskervilski pas, krvavo, do kraja života. Grudvu je ispustila moralna prostitutka gospođa Z. T. Pogađate, zbog oduzetog pasoša nisam stigao da odem i da se vratim na vreme. Kao za inat nisu radile one staze koje idu mimo zakona. Otac je preminuo, a ja nisam bio tu da obavim osnovnu dužnost prema svom roditelju.

Zbog nemanja pasoša nekoliko meseci kasnije privešće me policija u Bazelu da mi uzme otiske i tad… ali hajdemo pre svega na moj dolazak u Švicu, tačnije u Ženevu.

Prvo da razjasnimo kako se odvija situacija nakon što vam stigne „poslovna“ ponuda. Kao i svaka radna, vojna ili neka treća ozbiljna akcija i ova mora da ima strategiju i tačan plan kojim se stiže do cilja. Jedina razlika između, na primer, vojne i ove moje je u tome što ne stojim mirno pred nekim oficirom i iznosim mu detalje tog plana, nego sedim u bašti svog kafića, pijuckam burbon sa kolom i savetujem se sa drugom šta ćemo i kako ćemo.

Ovde je bilo nekoliko tih „kako?“: Kako ću da izađem iz zemlje? Ne zaboravite, nemam pasoš. Kako da uđem u EU? Kako, tj. kuda, iz EU u Švajcarsku? Kakav alat uzeti za drpisanje motora i auta potrebnih za šljaku? Ili koga naći da to obavi? Kakva dokumenta uzeti za kretanje kada tamo stignem? Da li nositi lažno oružje, kao i obično, ili pravo? Navodno, postojala je velika mogućnost konfrontacije sa murijom. Zatim stan, sredstva komunikacije, logistika… svuda po jedno – šta i kako?

Detalji o samom napadu na juvelirnicu donose se na licu mesta i prava su pesma u odnosu na prethodno navedene rutinske neophodnosti. Za razliku od njih, koje svako može da obavi, nju ne može da otpeva svako. Po njoj se vidi ko je Frank Sinatra, a ko žaba kreketuša. Sa Frenkijem si kod kuće, brojiš lovu, piješ šampanjac i razmišljaš kako da je potrošiš. A sa žapcem si u mračnom sivilu pritvora i razmišljaš šta da kažeš istražnom sudiji. Na licu mesta rešavaš sitne, a u stvari za uspeh najbitnije detalje koje ne vidimo svi isto. U tome je kvaka! Kada napasti, kuda doći, kojim putem otići, koju ulicu odabrati kao alternativni izlaz, gde ostaviti čist auto, šta kojim redom koristiti, gde ima kamera, gde nema, gde se presvući… gde, gde, gde?

E, ko dobro sagleda sva ta „gde“, taj da i dobar odgovor na zadatu temu, pa se rezultat broji u kešu. Ko ne da, obično bude u problemu. Znači nije sve u mu*ima, ima nešto i u talentu – pričam o centarforu, ostalima su dovoljna i mu*a. I u onom što je takođe veoma važno, u sreći. Ako taj dan kad si rešio da napadneš, Bog reši da nije s tobom, džaba ti sve. Neka ti je plan filigranski precizan i sto posto perfektan – DŽA-BA!

Čudi vas da se jedan bandit poziva na Božju pomoć? Priznajem, jeste pomalo kontradiktorno. Nameravaš da prekršiš jednu od Njegovih zapovesti, a ne samo da se nadaš da će da bude na tvojoj strani, nego ga prizivaš i u pomoć. Ali! Jeste li primetili da uvek postoji neko „ali“ koje nam dođe kao pojas za spasavanje? Pitate se „spasavanje čega“, pa kako čega – savesti! Držeći se tog „ali“ preplivamo sa obale grešnika na obalu pravednika modelirajući logiku situacije po mogućstvima sopstvene pameti. I vere.

Otkad smo se uspravili na dve noge i počeli da mislimo, uviđamo da stvari ne idu uvek onako kako mi hoćemo. Čak i kad sve uradimo apsolutno sigurno kako treba, može da se desi da ispadne kako ne treba. I tako smo u pomoć počeli da dozivamo bogove, sve dok nismo uzrasli do jednog Boga. Njemu se pomolimo sa istom usrdnošću i nadom u njegovu pomoć i kad se spremamo na mrska mu nedela i na bogougodna dela.

Kažete da nije tako? Dobro, jeste li zaboravili kad ste onomad posvedočili na sudu da kum Mile nije prošao kroz crveno kad ga je opalio onaj kamion? Jeste li zaboravili kako ste pre svedočenja u sebi zamolili Boga da se ne provali da lažete? Jeste li zaboravili? Niste. E pa, hvala lepo. A Bog kaže: „Ne svedoči lažno“. Jel ni to niste zaboravili? A ono kad vas je komšija Cole uhvatio u švaleraciji sa komšinicom Cicom? Jeste li zaboravili kako ste molili Boga da Cole ne kaže vašoj ženi? Niste? A jel kaže Bog: „Ne čini preljubu“? Kaže. A kad si drpio u prodavnici paklu marlbora? Doduše, jeste nekom ispala iz korpe kad si je stavio u džep, ali ipak je nisi platio. Jesi li to zaboravio? Ok, nisi. A jel kaže Bog: „Ne kradi“? Kaže. Zar mu se nisi obratio, kada si trebao proći pored one kapije što pišti, rečima: „Daj, Bože, da se ne osramotim, neću ovo uraditi nikad više.“ Jesi. Izvinite što pređoh na „ti“, ali sad biste se složili sa mnom da ipak tražimo njegovu pomoć u svemu. Hvala.

Znam vaše razloge za početno poricanje, čak ih i razumem. Kum Mile nije oštetio kamion i znali ste da ne terete vozača kamiona – rekli ste da je već bio u raskrsnici. Znam, znam, dali ste mu i neku lovu. A komšinicu Cicu ne biste ni takli, a kamo li na racku natakli da niste sa pajtosima popili sedam hladnih piva pred prodavnicom ispred zgrade. I baš tad je naišla ona, onako jedra i bujna, kupila sladoled, pozvala vas, sve kroz lizanje korneta, da joj popravite neki kurcšlus u stanu. I ništa ne bi bilo da joj u stanu ne iscuriše kapi sladoleda u dekolte. Tad vas je upitala, onako k*rvanjski: „Hoćeš da obrišeš, zauzete mi ruke?“ Šta da obrišeš, ti vidiš da te ona zove da je od kur*a zbrišeš. I bi tako. Samo, naiđe Cole, pa posle zoveš Boga u pomoć. I to za marlboro razumem. Nije bio u rafu, samo ste ga podigli. To, takoreći, i nije do vas. I Boga ste prizivali „tek onako“, da vas spase od sramote koja nije do vas.

U svačijem životu ima bezbroj takvih primera, samo su nam naši gresi u sopstvenim očima sitni, skoro nikakvi, pa nisu ni vredni pomena, ali zato tuđi… Podsetiću vas da Bog ne meri ljudskom merom. Greh je greh, ma koliko vam se činio sitnim uz rame je sa mojim. Tako da polažemo ista prava da tražimo njegovu pomoć pri našim brljotinama. Iskustvo, ne nužno naše lično, pokazalo nam je da Bog može sve, a i mi možemo ponešto uz njegovu pomoć. Ali! Ako on nije na našoj strani, džaba nam sve, sve je uzalud. Zato bih ga ja pre svakog rokenrola (tako doživljavam i tako zovem naše avanture) zamolio da bude sa mnom. I bio je. Do 2002. godine non-stop, a od 2013. samo na šljaci. Posle je sve na razne volšebne načine odlazilo u pi*ku materinu. Mislim na rokenrol priču, a u normalnoj priči podario mi je sinove koje volim, ženu koju obožavam, snagu da i dalje stojim uspravno posle svih životnih nokauta (sada je 2024. dok ovo pišem, svašta je bilo) i veru! Veru i u Njega i u novi početak.

Izvinite na ovoj digresiji. Idemo punim gasom u 2013. Ups! Umalo vam ne osvetlih moje „ali“. U Jevanđelju po Jovanu 16.12, nailazimo na ove Isusove reči: „Još vam mnogo toga imam reći, ali sad ne možete nositi.“ Mislim da jedna od tih stvari „koje ne možemo nositi“, tj. razumeti i pravilno prihvatiti jeste: zašto je svet stvoren sa toliko gladnih, poniženih i jadnih na jednoj strani i toliko bogatih, bahatih i bezobzirnih na drugoj? I kad to ne razumeš, još manje razumeš zašto bi bio greh bar uštinuti nekom pljačkicom te perverzno bogate kapitaliste koji drugim kapitalistima, isto tako sramotno bogatim, po svojim prodavnicama nude čuke vredne i po nekoliko stotina hiljada evra? A ovi se razmeću, kupuju i pišaju po sirotinji.

Verujem da Bog nema ništa protiv kad onda dođemo mi, klepimo ih za milion, dva, tri, kako kad, i tako se mi popišamo po njima. Mislim, nije sve u lovi, ima nešto i u pravdi. I zato mu se uvek pomolim da prođe sve OK, ali šta god da bude, neka bude po volji Njegovoj. Hajdemo sad u vremeplov!

Nisam vam rekao još jedan razlog za brz povratak – mom mlađem sinu te 2013. bližio se prvi rođendan. Zar nije bilo bolje sačekati, biti kraj oca, napraviti rođendansku feštu pa onda otići? Jeste. Ali već dugo sam kuburio s lovom i nisam smeo ovo da propustim. Kafić nije pravio neku kintu, a pojavila se lane i jedna urgentna akcija na jugu, pa sam ga prodao. Sve šeme koje sam petljao ispadale bi na kraju triper kombinacije. Potrošio sam i vreme i lovu i živci su mi bili na ivici. Ovo je došlo kao letnja kiša, osvežavajuće i životodavajuće (lova je život u neku ruku). U džep bih gurnuo minimum dvesta hiljada somića evrića. I još nešto! Nekako bih ja i sačekao bez obzira na lovu – zna se šta je preče, ali poziv je važio za sad i odmah. Odmah sam i pristupio ubeđen da ću se vratiti kući vrlo brzo.

U Švici me je sačekao beogradski mangup koji me je i pozvao na ovu šljaku. Kada smo preliminarno utvrđivali zadatke, reče da će imati kvalitetnog omladinca ako ne bude on išao sa mnom unutra. Poslao mi je adresu radnje, pa sam na Google Mapsu češljao taj deo grada, a dobio sam i slike iz radnje. Kad sam sve prostudirao, rezultat je govorio da je priča za nas mačiji kašalj iliti luk i voda, tj. pi*kin dim.

Neko bi rekao da mesto nije dobro jer je lokalna murija udaljena stotinjak, do sto pedeset metara. I to poveća stanica. Ali mi smo, da ne kažem ja, uvideli prednost koju je davala blizina jednog parka, a zatim, malo dalje, zgrade univerziteta sa uobičajenom studentskom gužvom. A gužva je, zna se, majka Mara.

Po mojoj proceni biću kući petnaestak dana nakon dolaska u Švicu. Dan-dva trebaće mi da se adaptiram, tri-četiri da potvrdim i utvrdim već viđenu situaciju, pet-šest da se ukaže pravi momenat za napad i posle još dva-tri dana da se vratim. Sve super!

Imao sam već u glavi momka kom ću ponuditi da krene sa mnom kao operater za nabavku potrebnih prevoznih sredstava, od trotineta do kamiona, pa šta ustreba. Nazovem ga sa pitanjem: „Hoćeš li?“, kaže: „Neopozivo DA!“ Bio je stabilan i pouzdan, profi ganjao motore i imao kombinaciju za prelazak preko grane. I to obe. Brzo smo se dogovorili. Rekao mi je šta sme i šta ne sme. Ovo za šta mi je trebao – i sme i hoće. Drugom prilikom bi i više. Ako bi bio potreban, odazvaće se, reče. Momak se zvao Mrle.

Tako smo krenuli na put koji je trebalo da traje petnaestak dana, a za mene je potrajao trideset osam meseci.

Hier endet die Leseprobe.

Der Rest der Geschichte steht im Buch: Genf, Kopenhagen, Belgrad, Düsseldorf und Nürnberg.

Ihre Bestellung

Ausgabe
Exemplare
1
Lieferadresse

Kontakt
Zahlung

Kartenzahlungen laufen über Stripe. Ihre Kartendaten sehen und speichern wir nicht.